|
Rođen je 21 . prosinca 1914.
godine od majke Terezije i oca Mate u podravskom selu Hlebine,
Hrvatska. Kao malo dijete često je plakao. Tada bi ga majka
prinjela svetim slikama koje su visile na zidu i on bi prestao
plakati. Njegova igračka bila je grančica kojom je šarao po
zemlji i od tada do smrti se nikad nije razdvajao od olovke i
kista. U pučkoj školi najviše je volio predmet crtanje i
najveće veselje mu je bila risanka. Matematiku je najmanje
volio. Kao dijete, da bi zaradio za slikarski materijal,
postavljao je "kegle" (čunjeve) na seoskoj kuglani.
Crtao je
olovkom na vrećicama od papira u dućanu svog strica Franje
Generalica, a te crteže je, došavši u dućan, ugledao tada
student likovne akademije Krsto Hegedušić uskliknuvši: "To je
kolosalno! Tko to crta?" Uslijedio je susret Krste Hegedušića
sa dječakom Ivanom Generalićem pa i Generalićeva prva izložba
u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu 1931.
Taj prvi susret
gradske publike i pozitivne kritike početak su jedne nove ere
u umjetnosti Hrvatske, a povijest je pokazala i umjetnosti
Europe i svijeta. 1934. godine se oženio Ankom Kolarek, a
1936. rodio mu see sin Josip. 1938. bio je na fronti "u rodu
teškog mitraljeza". U to doba je najradije slikao siromahe,
dražbe, Cigane i lazare, kao i sve oko sebe što je vidio u
selu. 1945. postaje članom Udruženja likovnih umjetnika
hrvatske (ULUH).
1953. izlaže u Parizu gdje živi
puna dva mjeseca i slika ulice grada i mostove Sene. Od svih
lijepih kritika upućenih njegovoj umjetnosti najviše mu se
svidjela kritika francuskog književnika i kritičara Marcela
Arlana: "Rodila ga je zemlja. On posjeduje njenu milinu,
mudrost i draž i ne treba mu drugih vodiča".
Obišao je mnoge galerije i
muzeje, pa i Louvre gdje se divio, kako kaže, najviše Mona
Lizi. U povodu zapažene retrospektivne izložbe u Parizu piše
Josip Depolo: "Svježi hlebinski zrak provjetrio je pariške
salone i taj Generalićev dolazak na pariški asfalt sa
hlebinskim kravama, krdima svinja i teškim i statičnim
hlebinskim seljacima imao je u sebi nečeg od one šagalovske
pustolovine četiri desetljeća ranije. Od te izložbe bilo je
potrebno svega nekoliko godina da se Generalić afirmira na
međunarodnom planu i da suvereno zasjedne u ispražnjenu
stolicu Henrija Rousseaua...".
1959. nastaje, po procjenama
mnogih poznavatelja, njegovo najkapitalnije djelo "Jelenski
svatovi", slika pred kojom svaki gledatelj ostaje zadivljen.
Na pitanje zašto slika, doajen odgovara: "Ne znam, kao što ne
bi znao odgovoriti niti kad bi me netko pitao zašto živim."
Očito je da velikan iz Hlebina
ne bi mogao živjeti bez slikanja. Gledajući prirodu, sve ono
što misli i osjeća, neposredno iz srca i duše prenosi na
papir, platno i staklo. Tko će nabrojati sve njegove izložbe,
samostalne ili skupne? Tko će nabrojati sva njegova djela
razasuta po galerijama, muzejima i privatnim kućama diljem
svijeta? Čije će pero moći opisati svu milinu, draž i snagu
njegovih slika...
Za sobom je povukao svojim
snažnim talentom i osobom čitavu "vojsku" talentiranih
sljedbenika. Iza njegove prve generacije hlebinske škole (Ivan
Generalić, Franjo Mraz, Mirko Virius) slijedi druga generacija
slikara (Franjo Filipović, Dragan Gaži, Josip Generalić, Mijo
Kovačić, Martin Mehkek, Ivan Večenaj) te niz mladih i
talentiranih imena treće generacije hlebinske škole. Govorio
je: "Ja sam general svoje slikarske vojske!" Rado je pomagao
mladim slikarima dajući im savjete koji su im bili potrebni za
njihov brži slikarski napredak. 1975. mu, nakon duge i teške
bolesti, umire supruga Anka. Iste godine nastaje impresivno
djelo "Autoportret". Pet godina nakon smrti supruge oženio se
Rozom iz susjednog sela Sigetec, sa kojom je proveo preostali
dio života, do dana svoje smrti 27. 11. 1992. u Koprivničkoj
bolnici. Pokopan je u selu Sigetec pored Hlebina.
Za svoje djelo Predsjednik
Republike Hrvatske Dr. Franjo Tuđman posthumno je Ivana
Generalića odlikovao Redom Danice Hrvatske sa likom Marka
Marulića. Ivan Generalić najveći je hrvatski slikar naive i
jedan od najvećih svjetskih likovnih umjetnika ovog stoljeća. |
