Ivan i josip generalić
Ivan Generalić – biografija
Rođen je 21 . prosinca 1914. godine od majke Terezije i oca Mate u podravskom selu Hlebine, Hrvatska. Kao malo dijete često je plakao. Tada bi ga majka prinjela svetim slikama koje su visile na zidu i on bi prestao plakati. Njegova igračka bila je grančica kojom je šarao po zemlji i od tada do smrti se nikad nije razdvajao od olovke i kista. U pučkoj školi najviše je volio predmet crtanje i najveće veselje mu je bila risanka. Matematiku je najmanje volio. Kao dijete, da bi zaradio za slikarski materijal, postavljao je “kegle” (čunjeve) na seoskoj kuglani.
Crtao je olovkom na vrećicama od papira u dućanu svog strica Franje Generalica, a te crteže je, došavši u dućan, ugledao tada student likovne akademije Krsto Hegedušić uskliknuvši: “To je kolosalno! Tko to crta?” Uslijedio je susret Krste Hegedušića sa dječakom Ivanom Generalićem pa i Generalićeva prva izložba u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu 1931.
Taj prvi susret gradske publike i pozitivne kritike početak su jedne nove ere u umjetnosti Hrvatske, a povijest je pokazala i umjetnosti Europe i svijeta. 1934. godine se oženio Ankom Kolarek, a 1936. rodio mu se sin Josip. 1938. bio je na fronti “u rodu teškog mitraljeza”. U to doba je najradije slikao siromahe, dražbe, Cigane i lazare, kao i sve oko sebe što je vidio u selu. 1945. postaje članom Udruženja likovnih umjetnika hrvatske (ULUH).
1953. izlaže u Parizu gdje živi puna dva mjeseca i slikaulice grada i mostove Sene. Od svih lijepih kritika upućenih njegovojumjetnosti najviše mu se svidjela kritika francuskog književnika i kritičara Marcela Arlana: “Rodila ga je zemlja. On posjeduje njenu milinu, mudrost i draž i ne treba mu drugih vodiča”.
Obišao je mnoge galerije i muzeje, pa i Louvre gdje se divio, kako kaže, najviše Mona Lizi. U povodu zapažene retrospektivne izložbe u Parizu piše Josip Depolo: “Svježi hlebinski zrak provjetrio je pariške salone i taj Generalićev dolazak na pariški asfalt sa hlebinskim kravama, krdima svinja i teškim i statičnim hlebinskim seljacima imao je u sebi nečeg od one šagalovske pustolovine četiri desetljeća ranije. Od te izložbe bilo je potrebno svega nekoliko godina da se Generalić afirmira na međunarodnom planu i da suvereno zasjedne u ispražnjenu stolicu Henrija Rousseaua…”.
1959. nastaje, po procjenama mnogih poznavatelja, njegovo najkapitalnije djelo “Jelenski svatovi”, slika pred kojom svaki gledatelj ostaje zadivljen. Na pitanje zašto slika, doajen odgovara: “Ne znam, kao što ne bi znao odgovoriti niti kad bi me netko pitao zašto živim.”
Očito je da velikan iz Hlebina ne bi mogao živjeti bez slikanja. Gledajući prirodu, sve ono što misli i osjeća, neposredno iz srca i duše prenosi na papir, platno i staklo. Tko će nabrojati sve njegove izložbe, samostalne ili skupne? Tko će nabrojati sva njegova djela razasuta po galerijama, muzejima i privatnim kućama diljem svijeta? Čije će pero moći opisati svu milinu, draž i snagu njegovih slika…
Za sobom je povukao svojim snažnim talentom i osobom čitavu “vojsku” talentiranih sljedbenika. Iza njegove prve generacije hlebinske škole (Ivan Generalić, Franjo Mraz, Mirko Virius) slijedi druga generacija slikara (Franjo Filipović, Dragan Gaži, Josip Generalić, Mijo Kovačić, Martin Mehkek, Ivan Večenaj) te niz mladih i talentiranih imena treće generacije hlebinske škole. Govorio je: “Ja sam general svoje slikarske vojske!” Rado je pomagao mladim slikarima dajući im savjete koji su im bili potrebni za njihov brži slikarski napredak. 1975. mu, nakon duge i teške bolesti, umire supruga Anka. Iste godine nastaje impresivno djelo “Autoportret”. Pet godina nakon smrti supruge oženio se Rozom iz susjednog sela Sigetec, sa kojom je proveo preostali dio života, do dana svoje smrti 27. 11. 1992. u Koprivničkoj bolnici. Pokopan je u selu Sigetec pored Hlebina.
Za svoje djelo Predsjednik Republike Hrvatske Dr. Franjo Tuđman posthumno je Ivana Generalića odlikovao Redom Danice Hrvatske sa likom Marka Marulića.
Ivan Generalić najveći je hrvatski slikar naive i jedan odnajvećih svjetskih likovnih umjetnika ovog stoljeća.
Josip Generalić – biografija
Rođen je 19. veljače 1936. godine u Hlebinama, Hrvatska. Pučku školu završio je u rodnom selu. Otac Ivan često je malom Josipu davao vodene boje i kistove da se, slikajući, igra. Često je govorio kako su mu boje velika ljubav i njegova najljepša životna igra. Josipovi prvi radovi slikani uljanim bojama na platnu i šperploči nastaju 1950. godine. Prvi javni nastup (kolektivna izložba) imao je 1954. godine u Križevcima, gdje polazi Učiteljsku školu i završava je 1956. godine. Prva samostalna izložba organizirana mu je u Muzeju grada Koprivnice 1959. godine. 1960. godine seli u Zagreb gdje radi kao nastavnik u osmogodišnjoj školi. Višu pedagošku školu završava izvanredno 1962. godine.
U Zurichu (City Gallery) izlaže prvi puta u inozemstvu na izložbi “Ivan Generalić und die Schule von Hlebine” 1964. godine. Izlagao je na više od 1000 skupnih i više od 250 samostalnih izložbi u zemlji i svijetu, ilustrirao je preko 50 knjiga i zbornika, izveo 5 scenografskih prijedloga, izradio 30 tapiserija, od kojih je “Velika berba grožđa” uvrštena u stalni postav Muzeja moderne umjetnosti u Soitami, Japan. Spominje se u mnogim knjigama o umjetnosti, leksikonima i enciklopedijama. Izdane su mu tri monografije i 8 grafičkih mapa.
Nagrade za svoj umjetnički rad dobio je u Morgesu, Firenci, Mantovi, Skopju, Beogradu. Za likovni i humanitarni rad Predsjednik Hrvatske Dr. Franjo Tuđman dodijelio mu je odlikovanje – Red Danice Hrvatske sa likom Marka Marulića. Josipova ulja na platnu i staklu, njegovi akvareli, bakropisi i serigrafije, nalaze se u mnogim galerijama i muzejima. Puno je radio na grafikama u dubokom tisku. Klasika hrvatske naivne umjetnosti Josipa Generalića kritičari ubrajaju u vrhunske slikare naivne umjetnosti, te među najpoznatije predstavnike u svijetu poznate “Hlebinske škole”.
Njegova djela svrstavaju u 4 faze:
– Hlebinski verizam
– cvjetna faza
– faza portreta istaknutih osoba
– crna faza
Ovaj umjetnik svojim djelima senzibilno reagira na svjetske događaje. U njegovim se djelima ogledaju društveni i politički strahovi i nade ovog svijeta: “Agonija” (1978.), “Gladno dijete” (1978.), “Suze nad mrtvom pticom” (1978.), “Zaustavljeno vrijeme” (1978.), “Ne poželi zemlju bližnjega svoga” (1979.) “Rat, glad,smog” (1985.), “Tjeskoba” (1985.), “Objed na bojištu” (1986.) itd.
Bio je aktivan član Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU), Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske (ULUPUH), Društva naivnih likovnih umjetnika Hrvatske (DNLUH), Svjetskog udruženja naivnih likovnih umjetnika “Henri Rousseau” u Morgesu te Udruzi “Hlebinski slikari i kipari naive, Hrvatska”. 1998. iz Zagreba se, nakon 38 godina, preselio s obitelji u Hlebine na izvor hrvatske naivne umjetnosti, gdje je živio i radio te svakodnevno dočekivao posjetitelje iz cijelog svijeta – ljubitelje hrvatske naivne umjetnosti.
Josip Generalić preminuo je 22. prosinca 2004. godine, a sahranjen je u Hlebinama. Brigom o Galeriji i likovnim djelima, njegovi nasljednici: unuci Anamarija i Ivan s majkom Marijanom te supruga Mirjana nastoje očuvati ne samo uspomenu na ovog iznimnog umjetnika i velikog čovjeka, već i ovaj biser hrvatske naivne umjetnosti učiniti dostupnim svim ljubiteljima ove vrste likovnog stvaralaštva.
